Književnik i dramski pisac Ivo Brešan umro je u Zagrebu u 81. godini. Djela su mu izvođena širom bivše Jugoslavije i pola Europe, ali nikada nije doživio izabrana ni sabrana djela, niti da bude član akademije znanosti.
Možda zato što je poruka njegovih djela bila da ne postoji nijedan politički, religijski ili bilo koju drugi projekt vredniji od jedne jedine ljudske egzistencije, kažu njegovi prijatelji i poznavatelji njegovog djela.
Humanist i čovjek koji je volio ljude, a omiljen mu je pristup temi bio groteska i satira, to je jedan mogući kratak opis opusa Ive Brešana. Pisao je 60 godina, između profesure u šibenskim srednjim školama i angažmana u šibenskoj kulturi – od gradskog teatra do šibenskog Međunarodnog dječjeg festivala - i napisao mnogo i dobro.
Voljela ga je publika njegovih komada i žiriji kazališnih i književnih nagrada, voljeli su ga njegovi čitatelji, ali ne i vlast. Kako je upozorio njegov kolega i prijatelj, šibenski redatelj i prevoditelj Pero Mioč, nagrađivani, objavljivani i izvođeni Brešan nije nikada dobio ni izabrana ni sabrana djela, niti je postao pa makar i dopisni član akademije znanosti, niti do devedesete, a niti nakon devedesete. Možda je vlast znala ono što je znao ili osjećao i sam Brešan – da se ne može u isto vrijeme voljeti i vlast i ljude.
O Brešanu koji je bio jedan od osnivača Hrvatskog društva pisaca predsjednik tog društva Nikica Petković kaže:
„Ono što je – bar meni – kod Brešana bilo posebno fascinantno je to da se kroz kompletan njegov opus provlačila jedna jasna ideja: ne postoji 'Velika priča', bila to religijska, bila to bilo kakva politička priča, ne postoji projekt koji je vredniji od jedne jedine ljudske egzistencije."
Petković kaže kako je Brešan jedan od primjera da intelektualac, autor, pisac treba biti - javna smetnja i korektiv društva.
„On je upravo to sustavno i radio u svojim dramskim tekstovima, scenarijima i romanima. I – za razliku od nekih drugih velikih intelektualaca XX stoljeća koji su sebe jako uzimali 'za ozbiljno', Brešan u jednom produktivnom smislu nije sebe uzimao 'za ozbiljno' i kroz satiru ismijavao je i totalitarno društvo – recimo sada razmišljam o 'Hamletu u selu Mrduša Donja' , ali jednako tako i taj naš parohijalni provincijalni kriptokomunitarizam“, kaže Petković.
Brešan je bio srednjoškolski profesor profesor televizijskoj novinarki i autorici, Šibenki Silvani Menđušić.
„On je dolazio iz jedne kulture i ideje koja je pretpostavljala da – ako želiš živjeti pristojan život - moraš posjedovati neku intelektualnu popudbinu. Moraš se uhvatiti i velikih knjiga i velikih ideja koje će te naučiti kako da vodiš i vidiš život u svoj njegovoj punoći, ljepoti i ružnoći, i pomoći kako da donosiš emocionalne i moralne odluke. Ono što nas je učio bilo je da moraš čitati, moraš biti intelektualno ambiciozan, moraš čitati želiš li sjediti s njim u kafiću.
Jer u društvu moraš posjedovati zajednički jezik literature koju su napisali geniji koji su sve nas poznavali puno bolje nego što mi poznajemo sami sebe. Htio je da čitaš, jer je mislio da bez toga ne možeš živjeti pristojan život. Mislim da je to neka ključna lekcija koju nam je dao", kaže Menđušić.
Mogao je otići u veliki grad i biti književnik, baviti se znanošću ili predavati na fakultetu, ali ipak ostao je u Šibeniku, predavao u srednjoj školi, radio u teatru, sjedio u kafiću, prisjeća se svog profesora u izjavi za RSE Silvana Menđušić:
„Nije bio nikada dio nikakvog klana, nije bio dio nikakve struje. Bio je poseban, svoj, fantastičan, ali ipak kao malo previsoki zvonik u nekom relativno malom mjestu.“
U jednom od posljednjih intervjua za tjednik „Express“ Brešan je kazao kako je postao euroskeptik, kako nam za probleme nije kriv nitko drugi, nego naš mentalitet, i da se „ne treba zavaravati da nas političari mogu učiniti boljima, jer su i oni plod istog mentaliteta kao i svi mi.“
A na pitanje zašto se iznova i iznova hrvatska javnost bavi prošlošću i ustašama i partizanima, odgovorio je kako je problem u tome da nitko nema - viziju budućnosti.
„Kada u jednom narodu nema jasne predodžbe o tome kojim se smjerom treba kretati prema budućnosti, onda se poseže za prošlošću i u njoj se traže argumenti kojima će se jedne grupacije suprotstavljati drugima. Potrebno je da netko ima viziju kamo bismo trebali ići i kojim putem, da bi se prošlost potisnula u drugi plan“, rekao je.
Facebook Forum