Amnesty pozvao RS: Priznati silovanja i obeštetiti žrtve

Amnesty International je zatražio od Republike Srpske da mora priznati da su tokom rata u BiH počinjena silovanja i da su to ratni zločini, te da taj bh. entitet plati odštete ratnim žrtvama. No, hoće li to biti ispoštovano, u ovom trenutku je teško prognozirati. Tim prije jer se već sedam godina pokušava usvojiti zakon na državnom nivou koji bi uređivao tu oblast.

Ne postoji precizan podatak o broju žena koje su tokom rata u Bosni i Hercegovini seksualno zlostavljane i silovane. Neke procjene govore da je riječ o preko 20.000 njih koje su bile žrtve tog zločina.

Među njima je i Emsija Kundo, koja je u Foči bila zarobljena od početka aprila do polovine augusta 1992. U tom periodu silovana je, kako kaže, svakodnevno:

„To su bili poznanici i lično komšija. Bilo je i ljudi iz Srbije koji su dolazili sa crvenim beretkama, kapicama na glavi, sa bijelim trakama. Nisu to bili samo mještani, nego je to bila i vojska iz Republike Srbije.“

Žene bošnjačke nacionalnosti u Foči i okolnim selima su zatvarane po kućama, stanovima i motelima. Sportska dvorana "Partizan" služila je kao centar za njihov smještaj.

Miljevinski bataljon Brigade za taktičke operacije iz Foče Vojske Republike Srpske u augustu 1992. godine je formirao logor za silovanje žena u tzv. Karamanovoj kući. U logoru su bile zatvorene žene i djevojčice, od kojih su neke imale 12 godina.

Enisa Salčinović danas živi u Sarajevu. U Foču, gdje je početkom rata silovana, ne misli se vraćati:

„Jednim životom živim dan, dok sunce grije, dok se susrećem sa ljudima. Već kad noć pada, to je drugi život. Nema spavanja, nema mira.“

Dvadeset godina od zločina, žrtve seksualnog zlostavljanja i silovanja čekaju pravdu i oštetu koja ima pripada po međunarodnom pravu.

Na nivou države ne postoji zakon koji tretira ovu oblast. Već sedam godina traje rasprava o donošenju zakona, ali zbog nedostatka političke volje još nikada nije ušao ni u parlamentarnu proceduru, o čemu svjedoči Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava BiH.

„Da biste donijeli jedan državni zakon, s obzirom da se on velikim dijelom u prvoj varijanti posebno odnosio na nadležnost entitetskih nivoa vlasti, odnosno ustavne nadležnosti - bez izričite saglasnosti entiteta nije moguće donijeti u pojedinim dijelovima ovaj zakon“, kaže Saliha Đuderija.

Žene žrtve seksualnog zlostavljanja u Bosni i Hercegovini svoja zakonska prava ostvaruju u Federaciji BiH na kantonalnom nivou, u okviru Zakona o civilnim žrtvama rata.

Zakoni nepotpuni

Istovremeno, Amnesty International je zatražio i od vlasti Republike Srpske da, za početak, moraju priznati da su tokom rata počinjena silovanja i da su to ratni zločini, te da taj bh. entitet mora platiti odštete ratnim žrtvama.

Bakira Hasečić, koja je silovana početkom rata u Višegradu, i danas je predsjednica Udruženja “Žene žrtve rata”, o tome kaže:

„Nema pravde za nas - kada svi šute. Znamo za sve izvještaje Amensty Internationala od 2009. do 2012., ali nažalost naše aktuelne vlasti nisu čule naš glas. Ova kategorija je i dalje na margini i ispod svakog nivoa.“

„Komiteti su upozorile i vlasti BiH ono što je bitno kada govorimo o socijalnim pravima, je da su ona progresivnog karaktera, što znači da se ne traži od države da ona mora odmah izvršiti svoje obaveze, nego mora pokazati htijenje da će u jednom realnom, razumnom roku to realizovati“, navodi Jasminka Džumhur, ombudsmenka za ljudska prava BiH.

Sadašnji Zakon o zaštiti civilnih žrtava u Republici Srpskoj garantuje zaštitu onima koji imaju 60-postotna oštećenja tijela, ali samo ukoliko su žrtve podnijele zahtjeve do 2007.

No, kako je naglašeno u izvještaju Amnesty Internationala, u ovaj zakon se mora uvrstiti posebna kategorija - preživjele žrtve silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja, a ne smije postojati ni vremensko ograničenje u kojem žrtve moraju zatražiti odštetu za pretrpljenja poniženja i oštećenja.

Istovremeno, zakon koji je trenutno na snazi, kako se navodi u izvještaju, ne vodi računa o psihološkim oštećenjima žrtava. Upravo je to jedan od gorućih problema kada je u pitanju ova populacija stanovništva.

Žene koje su preživjele torture silovanja i zlostavljanja, a koje su se vratile u Republiku Srpsku, nemaju gdje da se obrate za psihološku pomoć jer ne postoje psihoterapeutski centri.

„Određeni centri postoje, ali su oni veoma udaljeni. Oni su u Zenici, u Tuzli, nešto u Sarajevu, ali u regiji sjeverozapadne BiH nikakvog rada sa takvim traumtiziranim osobama nije bilo“, kaže o tome Edin Ramulić, predstavnik Udruženja “Izvor” iz Prijedora.

Žrtve seksualnog zlostavljanja i silovanja tokom rata nisu zadovoljne ni brojem predmeta pred domaćim pravosuđem. Za tu vrstu zločina do sada je bilo 18 presuda. Denis Džidić, novinar Balkanske istraživačke mreže, pratio je neka od njih.

„Žene su svjedočile do u detalje na koji način su zlostavljane, kako su silovane. Zaista se zahtijeva da se baš detaljno opisuje način, vrijeme, sjećanje na događaj. Ta svjedočenja zaista jako dugo traju i jako su iscrpljujuća za svjedokinje“, kaže Džidić.

Najviša kazna za silovanje u ratu do sada je izrečena pred Međunarodnim krivičnim sudom za Ruandu. Sud je bivšeg gradonačelnika Tabe Žan-Pola Akajesua (Jean-Paul Akayesu) osudio na doživotnu robiju, odnosno tri doživotne kazne za genocid i zločine protiv čovječnosti, za zločine silovanja i podsticanja seksualnog nasilja.

Niti u jednom slučaju pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju ili na lokalnim sudovima u regiji nije izrečena ovako visoka kazna za silovanje u ratu.