Beslan. Groblje. Septembar 2004.godine. Baka na grobu svoje unuke.
Beslan. Groblje. Septembar 2004.godine. Scena iz Čehova. Tri sestre: Olja, Zaja, Anja.
Beslan. Groblje. Septembar 2004.godine. Scena iz Čehova. Tri sestre: Olja, Zaja, Anja
Beslan. Groblje. Septembar 2004.godine. Scena iz Čehova. Tri sestre: Olja, Zaja, Anja.
Beslan. Groblje. Septembar 2004.godine
Beslan. Septembar 2004. Škola nakon napada.
Beslan. Septembar 2004. Dječaci koji su našli ime svoje majke na popisu teško ozlijeđenih, skupa sa nazivom bolnice u koju je odvezena.
Beslan. Septembar 2004. Irlanda Zampajeva, 7, i Cezar Khugajev, 13. Oboje su preživjeli čitavu opsadu, ali nisu ostali neozlijeđeni. Oboje imaju praskle bubnjiće.
Beslan. Septembar 2004. Tri sedmice su tražili Kristinu i njenu baku Tairu Besholovnu. Sahranili su ih 24.septembra. Ostaci Kristinine majke Alle nikada nisu identificirani.
Beslan. Septembar 2006. Škola na drugu godišnjicu tragedije.
Beslan. Septembar 2010. Škola. Bake oplakuju svoje unuke na šestu obljetnicu njihove pogibije.
Beslan. Septembar 2010. Škola. Bake oplakuju svoje unuke na šestu obljetnicu njihove pogibije.
Beslan. Groblje. Septembar 2008. Na grobu školskog druga.
Beslan. Groblje. Septembar 2008. Djed na grobu svoje kćeri i pet unuka.
Beslan. Groblje. Septembar 2008. Djed na grobu svoje kćeri i pet unuka.
Žrtve nisu uspjele izboriti međunarodnu istragu ove tragedije.
BESLAN
Tijek tragičnih događaja u školi
Tekst i fotografije: Leonid Velkhov

Prije jedanaest godina u školi u malom gradu Beslanu u Sjevernoj Osetiji se dogodio jedan od najgorih terorističkih napada u ruskoj povijesti. Dana 1. septembra nekoliko naoružanih napadača je upalo u školu i zarobilo više od 1.100 ljudi uključujući i više od 700 učenika i njihovih obitelji i prijatelja koji su došli na svečanost obilježavanja prvog dana nove školske godine. Obračun je završio nakon dva i pol dana, ali njegovo rješavanje je zapravo najtragičniji dio ove priče. Napadači koji su bili povezani sa pobunama u susjednoj Čečeniji su tijekom prva dva dana usmrtili nekoliko osoba. Međutim u nekoliko sati 3. septembra napadači su ubili još nekoliko stotina ljudi, uglavnom djece, tijekom haotičnih borbi koje su nastale kada su snage sigurnosti upale u školu sa teškim naoružanjem, uključujući i tenkovsku paljbu i bacače granata. Vlasti od početka nisu ponudile podatke o tačnom broju taoca što je rezultiralo sumnjama u službenu verziju događaja. U službenoj istrazi događaja poznatog pod nazivom „Masakr u Beslanu“ ili „Beslanska škola pod opsadom“ se ignorira odgovornost federalnih vlasti i lokalnog zapovjedništva za visoku cijenu koja je plaćena za oslobađanje preživjelih taoca u Beslanu.

Infografika
click to continue
Priča
Hasan
Četrnaestogodišnji Hasan Rubajev je od svih predmeta najviše volio tjelesni odgoj. Bio je pravi atletičar: najbrži trkač i najbolji skakač. Doduše, imao je problema sa drugim predmetima u školi, ali se namjeravao potpuno posvetiti atletici i vjerovao je da će u tome biti uspješan. Njegova majka i baka također nisu sumnjale u njega, iako su ga znale grditi kada bi dobio znatno lošije ocjene iz maternjeg jezika i matematike nego one iz tjelesnog. Kada je Hasan skupa sa još stotine djece otet u školi, njegova obitelj je do posljednjeg trenutka vjerovala da će uspjeti pobjeći, baš zato što je bio tako brz. Na početku su se nadali da će se uspjeti izvući tijekom zbrke koja je nastala nakon zauzimanja škole. Naime, nekoliko učenika je tada uspjelo pobjeći i spasiti se. Kasnije, kada je počela akcija spašavanja, su se nadali da će Hasan uspjeti skočiti sa školske zgrade neozlijeđen. Međutim, takvo čudo se Hasanu nije dogodilo. Čak ni njegova brzina ga nije uspjela spasiti. Njegova baka je u stanu u kojem je Hasan živio s njom i njegovim roditeljima, kod kauča na kojem je spavao stavila nekoliko spomen fotografija. Na klupi još uvijek stoje njegovi crteži (Hasan je jako volio crtati), njegovi udžbenici, njegov ruksak i njegova odjeća. A na podu ispod kreveta još uvijek stoje njegove omiljene tenisice za trčanje.
Goša
Možda će zvučati čudno ako kažemo da je jedanaestogodišnji Goša Tsagorajev imao sreće. Kada sam ga posjetio krajem tog smrtonosnog septembra, rana od metka koji je prošao kroz njegovo tijelo je gotovo zacijelila. Gledajući u njega bilo je teško i zamisliti kroz kakvu je traumu prošao. Bio je to običan dječak koji je ležao na kauču i igrao igrica. Samo se u njegovom zrelom, tužnom pogledu moglo vidjeti kroz šta je prošao. Goša je otet skupa sa svojom majkom i proveo je dva dana kao taoc. Kada je počeo napad 3.septembra skočio je kroz prozor nakon druge eksplozije. Međutim, njegova majka je ostala u zgradi škole, zaglušena eksplozijom. Goša je dugo stajao ispod prozora čekajući majku. Pobjegao je tek nakon što je ubijena osoba koja je stajala pored njega. Gošina majka je u međuvremenu došla sebi i počela je tražiti svog sina. Vatra je harala školom, a ona ga je i dalje tražila. Ruski vojnici su je morali silom izvući na ulicu. Gošina učiteljica, Marina Bitsojeva, mi je rekla da je Goša bio izvrstan učenik, jedan od najboljih. Međutim odlučno je rekao „ne“ kada sam ga pitao da li se želi vratiti u školu. Otkad je tragedija okončana još uvijek nije izašao na ulicu. Samo je želio svirati klavir koji je učio u školi, ali mu mama nije dozvoljavala i zamolila ga je da ne svira dok ne prođe 40 dana od 3.septembra, iz poštovanja prema žrtvama. Nije bilo vrijeme za muziku, posebno zato što je ispod njih stanovala obitelj Alikov čiji su svi članovi poginuli. Ne možemo ni zamisliti koliko je djece taoca kao Goša uspjelo pobjeći, ali još uvijek žive sa boli i traumama.
Kristina i Liza
Jedanaestogodišnja Kristina Bekuzarova je ozboljno povrijeđena tijekom borbi 3.septembra, ali je uspjela preživjeti. Evakuirana je u Moskvu sa tri gelera blizu srca, ali liječnici su joj uspjeli spasiti život. Kada sam posjetio njenu obitelj u septembru 2004.godine, njena osamdesetogodišnja baka se tek počela oporavljati od teškog mentalnog šoka i ponosno mi je pokazala fotografiju djevojčice sa neodoljivim osmijehom. Djed mi je rekao da je Kristina izvučena iz uništene gimnazije sa mnogo rana, čak joj je i uho bilo rastrgano. Dok je ležala na nosilima držeći svoje rastrgano uho, prvo što mu je rekla je da kaže baki da se ne brine jer su naušnice koje joj je poklonila još uvijek čitave. Kasnije, kada je posjetiteljima bio dozvoljen ulaz u bolnicu, Kristina ih je upozorila: „Ako ćete plakati, nemojte ni dolaziti.“ Njeno samopouzdanje, hrabrost i smirenost su bili sve samo ne djetinjasti. Međutim, te osobine je nisu mogle zaštititi od zalutalog metka. Kristinina susjedka i školska drugarica Liza Tsirikova je oteta skupa sa svojom majkom. I ona se ponašala vrlo zrelo i suzdržano. Nije plakala niti se žalila. Prvog dana obračuna, mnogi taoci su se skinuli u donje rublje zbog nesnošljive vrućine i sparine. Liza je pažljivo složila svoju uniformu i čitavo vrijeme ju je držala ispod ramena. „Neću ništa da ostavim tim zlim ljudima,“ rekla je svojoj majci. Umrla je u majčinom naručju tijekom akcije spašavanja kada ju je geler pogodio u glavu. Njena majka je preživjela, ali ne sjeća se ničega nakon trenutka kada joj je kćer preminula u rukama. Liza bi napunila osam godina 15.septembra 2004.godine. Pokloni su naravno bili kupljeni unaprijed. Čak i svijeća u obliku broja osam je kupljena za tortu. Kada sam u septembru nakon napada posjetio njene ožalošćene roditelje, pokloni su još uvijek bili u njenoj sobi, na njenom malom krevetu. A svijeća u obliku broja osam se od rođendanske pretvorila u malo spomen obilježje.
Fotogalerija

Izvori: news.bbc.co.uk, commons.wikimedia.org